~ Price i dogadjaji ~

Svecenica smrti

Jedan Amerikanac neuredne vanjstine nije mogao izazvati nista drugo osim podozrenja kada je dosao na ugovoreni sastanak u Kairu 1910.godine sa egiptologom Daglasom Mooray-em. Sve, od odjece do izgleda stvaralo je odbojnost i nepovjerenje kod prefinjenog Britanca, ali nedolicni sugovornik je ponudio Moorayu otkrice od neprocijenjivog znacaja - mozda najvece u njegovoj karijeri.

Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je cek na donosioca kod Engleske banke, predao ga Amerikancu i odmah poduzeo korake da dragocjeni teret prvim brodom bude poslat njegovoj kuci u London. Cek nije nikada unovcen. Iste veceri Amerikanac je pronadjen mrtav. Tek tada Mooray od jednog kolege doznaje za pozadinu "dobrog posla".

Bila je to skrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svecenici hrama posvecenog bogu Amon Ra. Pretpostavlja se da je zivjela u periodu oko 1600.g pne. u Tebi. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik, minuciozan rad izveden u zlatu i emajlu. Povrh svega, cijeli kovceg je bio izuzetno dobro sacuvan. Svecenica iz hrama Amon Ra je zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji kulta mrtvih, koji je nekad zitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti. Na zidovima njene grobnice stoji urezano prokletstvo da ce se zivot onog tko se drzne poremetiti vjecni mir grobnice izvrgnuti u nepregledni niz nesreca i uzasa.

Prva tri dana Mooray je samo odmahivao rukom na to praznovjerje, sve dok mu za vrijeme lova puska nije neobjasnjivo eksplodirala u ruci. Poslije visetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.

Na povratku u Englesku umiru dva Moorayeva prijatelja. Dijagnoza je glasila: "Uzrok smrti nepoznat". Dvoje egipatskih sluga, koji su dosli u dodir sa teretom prilikom transporta, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray stigao u London, kovceg je vec bio tamo. Bacivsi pogled na izrezbaren lik svecenice na poklopcu, "cinilo mu se da je ozivio, sa pogledom koji ledi krv u zilama".

Sa vec donijetom odlukom da se oslobodi neprijatne kutije, Mooray objerucke prihvati molbu jedne prijateljice da preuzme dalje cuvanje kovcega. Nije proslo ni nekoliko tjedana, a umrla joj je majka, ljubavnik je napustio, a ona sama je pocela naglo slabiti od nepoznatog uzrocnika bolesti. Pisuci posljednju izjavu volje, njen advokat je inzistirao da u testament udje odredba da prokleta skrinja bude vracena Daglasu Moorayu. Mooray, koji je sada bio sjena nekadašnjeg covjeka, nije zadrzao kutiju vec ju je poslao Britanskom muzeju na poklon.

Medjutim, cak i u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila svoj pohod zla. Fotograf koji je snimao kovceg odjednom se je srusio mrtav. I egiptolog zaduzen za eksponat takodjer je nadjen mrtav. Uznemirena senzacionalistickim clancima po novinama, uprava muzeja je odrzala zatvoreni sastanak. Donijeta je jednoglasna odluka da eksponat posalju muzeju u New Yorku, koji je poklon prihvatio, ali pod uvjetom da kovceg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji moguci nacin isporucen.

Kovceg je ukrcan na najsuvremeniji putnicki brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti na liniji iz Suothamptona za New York. Ali, sarkofag u obliku mumije nikada nije stigao do New Yorka. Zajedno sa ostalim teretom nalazio se je na "nepotopivom" "Titanicu", koji je 15.travnja 1912.godine zaplovio prema katastrofi sa 1513 putnika. Radi postovanja prema mumiji, mumija je smjestena na komandni most! Ovo je prava istina o propasti broda "Titanic"!

Princezina ruka

Grof Louis Humond bio je nadaleko poznat kao okultist i psihoterapeut. I kao takav, cesto je od zahvalnih pacijenata bivao darivan nesvakidasnjim poklonima. Ali, najneobicniji od svih poklona donio je grofu i najvece nevolje. Za vrijeme posjete Luksoru 1890, izlijecio je od malarije tamosnjeg uglednog seika. Zauzvrat, seik je inzistirao da grof primi na dar mumificiranu desnu ruku davno umrle egipatske princeze. Humondovoj zeni se od samog pocetka taj bizarni poklon nije svidio. A kada je cula cijelu legendu, njena odbojnost se pretvorila u mjesavinu uzasa i odvratnosti. Prica glasi da je u sedamnaestoj, posljednjoj godini svoje vladavine, egipatski kralj Ahnaton - jereticki Tutankamonov tast - dosao u sukob sa svojom kceri oko nekih vjerskih pitanja. Osveta kraljeva bila je strasna. Godine 1357.pne. po nalogu kralja i oca, njegovi svecenici su djevojku najprije silovali, a potom ubili. Odsjekavsi njenu desnu ruku, potajno su je zakopali u Dolini kraljeva odvojeno od tijela. Postupak dobiva smisao kada se uzmu u obzir tadasnja vjerovanja da osoba sahranjena necijelovitog tijela nije mogla dobiti pristup u rajske predjele.

Niti jedan kustos muzeja nije zelio primiti jezivi eksponat. Nemajuci kuda, Humond je poklon smjestio u ispraznjeni sef svoje londonske kuce. Kada su oktobra 1922.g. Humond i njegova zena otvorili sef - sledili su se od uzasa. Poklon se nije mogao prepoznati. Mumificirana i usahla, 3200 godina stara, ruka je djelovala potpuno svijeze! Grofica je zahtijevala da se ruka neizostavno unisti i Humond, koji do tada nikada nije osjetio strah od nepoznatog, prihvati prijedlog. Postavio je samo jedan uvjet: princezina saka mora biti sahranjena na najprigodniji nacin. Sve je bilo pripremljeno za sahranu u noci 31.listopada 1922.g na Dan mrtvih.

U pismu upucenom svom dugogodisnjem prijatelju, arheologu lordu Karnarvonu, Humond je do detalja opisao ceremoniju sahrane. Saku je pazljivo polozio u loziste kamina citajući naglas poglavlja iz egipatske "Knjige mrtvih". Iznenada, zavrsne rijeci je popratio jak udar groma i kuca je utonula u tamu. Ulazna vrata popustise pod naletom snaznog i iznenadnog vjetra.

Od siline udara, Humond i njegova zena nadjose se na podu sa osjecajem neke neprirodne hladnoce koja je zavladala u kuci. Kada su podigli pogled, pred njima je stajala uspravna figura neke zene. Prema Humondovom kazivanju, "ona je bila obucena u kraljevsku odoru starog Egipta, sa vijugavom zmijom oko glave, sa znamenjem faraona". Umjesto desne sake, visio je okrvavljeni patrljak. Prikaza se na trenutak nadvi nad plamenom u kaminu da bi narednog momenta iscezla netragom. Sa njom nestade i saka, da vise nikad ne bude vidjena.

Cetiri dana kasnije Humond je iz novina saznao da je ekspedicija lorda Karnarvona na pragu senzacionalnog otkrica grobnice Tutankamona i da ce grobnica biti otvorena uprkos upozorenju uklesanom na vanjskim zidovima. Iz bolnicke sobe, gdje se sa suprugom jos uvijek oporavljao od pretrpljenog soka, Humond uputi starom prijatelju pismo moleci ga da jos jednom preispita svoju odluku o otvaranju grobnice.

Napisao je: "Sada pouzdano znam da su stari Egipcani posjedovali znanje i moc koje nas razum ne moze shvatiti. Za ime Boga, preklinjem te, budi oprezan".

Medjutim, iskusenje svjetske slave bilo je suvise veliko da bi lord Karnarvon uzeo za ozbiljno pismo svog prijatelja. Nedugo, zatim, umro je od ujeda malaricnog komarca. Jedan za drugim umirali su i ostali clanovi ekspedicije potvrdjujući legendu poznatu kao "Prokletstvo faraona".

Misterija Davida Langa

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, suncanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, drzava Tenesi, SAD.

Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuca od cigle i sastojala se od vise dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pasnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je posmedjio od dugotrajne ljetne suse. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodisnji George i jedanaestogodisnja Sarah, igrali su se igrackom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjici. Djeca su vukla igracku po dvoristu a roditelji su ih gledali.

Gospodin Lang je posao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki dzepni sat kada mu zena doviknu: "Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezes u grad prije nego se ducani zatvore". David mahnuvsi rukom rece: "Evo me za par minuta".

Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila!

Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se priblizava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospodja Lang je takodjer vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kuci.

David Lang nije ucinio vise od pet-sest koraka, kada je nestao na ocigled svih prisutnih. Gospodja Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrcali prema mjestu gdje je Lang bio vidjen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrcase preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narusavali povrsinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao sto se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred ocima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.

Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih supljina ni rupa te da je sav teren vrlo cvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadusnica za gospodina Langa. Njegova zena, koja je pozivjela jos mnogo godina, zivjela je u nadi da ce se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pasnjaka ispred kuce. Pasnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona ziva.

Koliko je bio cudan nestanak toliko je cudno i ono sto je primjetilo dvoje Langove djece jedne tople veceri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije dogadjaja.

Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put vidjen nalazi krug zakrzljale zute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne veceri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodisnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenadjenje culi su njegov glas koji je zvao u pomoc... ponovo i ponovo... sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek

Tragovi na grobu mucitelja

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optuzbom da su se bavili crnom magijom objeseno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiza da i njegovo selo uzme ucesca u sveopcem lovu na vjestice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeca, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kronicari se ne mogu sloziti oko toga kako se je uopce zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabiljesci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je poceo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izricuci besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oci su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je zena ispricala kako je cula staricu kako nesto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kucu potekla krv iz usiju, bila je sigurna da su cini bacene na nju. Jedan covjek se, pak, zakleo da je na vratima staricine kuce vidio spodobu deset stopa visoku - ocigledno da je to bio sam djavao ili barem netko od sljedbenika necastivoga.

Porota nije dugo vijecala. Citirajuci tekst "Zlo ne zasluzuje da zivi", sudac je optuzio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvrsiti slijedeceg dana ujutro. Tada je, prije nego sto su cuvari mogli bilo sto poduzeti, upiruci svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom zivotu nikada nisam proklela nijedno zivo ljudsko bice! Ali, vas, gospodine, i vase ulizice, sto me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse... A sada poslusaj i zapamti ovo - kada umres, a to ce biti uskoro, obecavam ti da cu ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovnice Bucks, ostace za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu ucinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije sudjenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga nista ne bi moglo oskrnaviti. U pocetku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbudjeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obecavsi da ce sacuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploca je zakopana, a nova postavljena na predvidjenom mjestu. Nije proslo ni desetak dana kada nasljednici saznadose od preplasenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploci su se vidjele jasne konture stopala.

Gundjajuci protiv necuvenog vandalizma - objasnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, vec dadose da se napravi spomenik od jos plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrecenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu cinili dalje pokusaje. Poslije tri stoljeca, biljeg je poput zive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.

Ispuni ugovor s Vragom

Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina?

Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima!

Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price".

Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga.

Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu.

Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio".

Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti."

Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti.

Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao."

Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina (!) a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati.

FANTOMSKA KUĆA

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Navečer su odlučili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugačke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.

Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon večere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.

Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viđali putem kroz Francusku. Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noćenje i doručak za četiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte).
Nevjerujući takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj.

Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je čitava zgrada nestala.

Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veća od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više začudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida.
Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su.
Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?

Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.

1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo područje i obavjestio da je našao kuću koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživačem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuća, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.

Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.

Ušli su unutra i počeli proučavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini između dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, točno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog računa, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplaćuju samo neznatnu, simboličnu svotu.

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljućili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.

Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noć ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.

Ako se, pak, hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.

Sablasti nemirnih mora



Pojavljivali su se iznenada, iz maglovitog ili olujnog obzorja, gotovo, po pravilu, s nedirnutim teretom, ali bez posade. Ponekad su na njima zaticani mumificirani kosturi i poneki preziveli brodski ljubimac. Fantomski brodovi postali su s vremenom misterija koja vec vekovima rasplamsava mastu istrazivaca i pomoraca...

***********

"Vec 24 dana ”Sornado? je sekao lelujavu morsku pucinu. Na desetak milja od Rta Arenas, na jugu Juzne Amerike, nebo se najednom smracilo, a more pomodrilo i uspenusalo.
Iskusni je zapovednik Dan McKane znao sto ce uslediti za nekoliko trenutaka. Zato je posadi izdao naredbu da bude u punoj pripravnosti. Uskoro je more, uistinu, poludelo. Munje su zlokobno presecale mracno nebo, prstali su gromovi, a jedrenjak se propinjao i plesao po volji olujnog mora.
Nitko ne zna koliko je more dugo besnelo. Svi se secaju necega drugog. Kada je mracno nebo presekla vatrena nit munje, blesnulo je zaslepljujuce svetlo otkrivajuci juzni obzor gde se, na trenutak, poput utvare, pojavio drugi jedrenjak, iscepanih jedara. Pomahnitalo je skakao s jednog vala na drugi. Tog momenta, s krme se prolomio vrisak.

Susret s utvarom

Kapetan je McKane zaprepasceno zurio u kormilara cije je neizbrijano lice bilo izobliceno od uzasa:
- Jedrenjak! Ukleti jedrenjak!...- vikao je uplaseno kormilar. - Mestre, tamo je ukleti jedrenjak! Gotovi smo!...
Gledajuci u prestravljenog coveka i zapovednika je ispunila neka tiha jeza.
-Gotovi smo!... Gotovi!... - mrmljao je kormilar unezvereno gledajuci prema olujnoj morskoj zavesi. Zatim je ispustio kormilo i nesvestan svojih postupaka, kao da je hipnotiziran, potrcao prema brodskoj ogradi. Ali kapetan je bio brzi. Zamahnuo je svom snagom i njegova golema pesnica, pogodila je poput malja izbezumljenog coveka. Kormilar je zastao, kao da je naletio na nevidljivi zid, a zatim je bez reci pao. Izgubio je svest.

McKane je zgrabio kormilo i zapoceo neizvesnu bitku s razbjesnjelim morem. U svom dugom mornarskom zivotu ne jednom je slusao price o ukletim brodovima, koji lutaju olujnim morima, donoseci onima tko ih vidi neizvesnost i nesrecu. Najcesce su se, prema mornarskim kazivanjima, pojavljivali u nemirnim i olujnim morima, nagovestavajuci tako zlu kob.

Dramaticna noc

Oni mornari koji bi ih videli, kazu izvesca, vrlo su cesto zapadali u neko neobjasnjivo dusevno stanje, takozvano "pomorsko ludilo", i bacali se zivi u uskovitlano more. Zbog toga su brodolomi i bili cesti, a prezivelih veoma malo. Ostajale su samo uspomene i legende, koje su kruzile svim mornarskim sastajalistima sveta, unoseci strah i nemir u duse cak i najiskusnijih pomoraca.
Boreci se da jedrenjak odrzi na razbesnjelim morskim valovima, McKane se pitao nije li jos netko od mornara zametio ukleti jedrenjak. Snazno je stisnuo kormilo, vesto manevrirajuci cas levo, cas desno. Za to je vreme nesretni kormilar lezao u nesvesti kraj vrata kabine o koja su zlokobno udarali morski valovi.

Bitka sa pomahnitalim morem trajala je celo poslepodne i dobar deo mracne noci. Tek negde u sam osvit zore, nestalo je olujnih oblaka, a vetar je oslabio i more je, napokon, pocelo da se smiruje. Dan McKane je mogao da odahne i napokon da se posveti navigacionoj karti. Utvrdio je, srecom, da ih oluja nije mnogo odnela s njihove rute.
Nalazili su se izmedu Rta Arenas i Magellanovog prolaza, kada se na vratima pojavio kormilar, koji je u medjuvremenu bio zbrinut i smesten u svoju kabinu. Na njegovom licu bio je izraz ocite nelagode i upravo je spremao da se izvine zapovedniku, kad mu se u dubokim plavim ocima ponovo pojavio uzas:
- Kapetane, gledajte!...- povikao je uspaniceno, gledajuci prema pramcu. - Ukleti jedrenjak!... Boze, sanjam li ja to ponovo?!...
Siroti covek nije mogao da izdrzi novo uzbudenje. Noge su mu otkazale i on se skljokao na pod. Ponovo je izgubio svest. "

OCIMA SREDNJOVEKOVNOG UMETNIKA:

Uzbudljive price o ukletim jedrenjacima oduvek su budile mastu umetnika. Napisane su brojne price, naslikane mnoge slike, a Hollywood je snimio nekoliko zanimljivih filmskih prica.



NIKO NE ZNA PRAVU ISTINU:

Fenomen lutajucih Holandeza pojavljuje se odkako postoji pomorstvo. Ipak, najuzbudljivije price o sablasnim brodovima vezane su za period otkrivanja Novog sveta.